RECENZIJA: "Dopamine Chamber”- Zastrašujuće dobra anestezija

Između sivila i drečavog sjaja, irska petorka Fontaines D.C. istražuje granicu između užitka, zavisnosti i samouništenja. Pokazuju i zašto floskula o “najvećem irskom bendu još od U2” više ne važi Američki pisac Kormak Makarti znao je da opisuje svijet koji polako gubi svoje prirodne boje i tone u sivilo i prazninu, u kojem je opstanak postao jedini smisao. Kao glaukom koji postepeno zamračuje vid. Sličan osjećaj anestezije, umrtvljenosti i uspavanosti prati savremenog čovjeka. On kroz neprestano skrolovanje, algoritamske mamce i jeftine nalete zadovoljstva pokušava da pobjegne od stvarnosti sa kojom više ne umije da se nosi i suoči. U eri dopaminske gladi, u kojoj se čak i ljubav svodi na neki oblik zavisnosti i životinjske isprazne želje za zadovoljstvom, postalo je poprilično opasno tražiti granicu između užitka i samouništenja.